SVE CE TO NAROD POZLATITI (2025)
Estamos ante el tercer larga duración de los croatas desde sus regreso en 2022, un álbum de más de dos hora de duración en donde se trata el tema de la invasión del reino croata por parte de las fuerzas alemanas en Abril de 1941. El sonido de Prognan nos sumerge en la teatralidad y cinematografía del mismo, de forma ampulosa, llena de épica, melodía y muy visual, sería de todo injusto prestarse a escuchar este álbum y no dejar volar la imaginación hacia los echos aquí relatados, los cuales tienen que ver con un fugitivo que se va encontrando en su huida todos lo horrores de la guerra. Al ser un álbum tan extenso se presta perfectamente para que los temas se desarrollen ampliamente, un par de ellos por encima de los veinte minutos, ofreciendo ese sonido que se muestra melódico y triste a partes iguales, con pasajes narrados que sirven de antesala para cuando se desata toda la potencia de un sonido mucho más poderoso, repleto de épica y cierto sinfonismo pero que en esencia suena a black metal. El sonido es del todo inmersivo, logrando un carácter melancólico y muy emotivo cuando la música se centra en un apartado mucho más ambiental, buena culpa de ello lo tiene la inclusión de un buen puñado de instrumentos de carácter folk que sirven para trasladarnos a los propios Balcanes, lo mismo que ciertos elementos en las voces que logran recrear esa carácter más folk. Cuando el sonido se torna más potente somos participes del terror del protagonista, asistiendo de primera mano a un paisaje de muerte y destrucción que se ve acrecentado si cabe por ciertos pasajes ambientales que nos sumergen más si cabe en la historia. Pocas bandas tiene la capacidad de lograr un sonido tan visual como Prognan, desde luego que el camino hasta aquí no ha resultado sencillo, pero han logrado un sonido propio que sirve para poner el foco sobre la historia de su pueblo. (8,4).
1. Direktiva 25 03:34
[Aprilski rat, poznat i kao Travanjski rat (službeni naziv Operacija 25), označava brutalnu invaziju Kraljevine Jugoslavije koju su izvele Sile Osovine u četvrtom mjesecu 1941. godine.
Povod za napad bila je promjena vlasti koja se dogodila u Beogradu 27. ožujka 1941., kada je pučem svrguta pro-osovinska vlada Cvetković-Maček, a vlast je preuzela nova vlada koja je bila naklonjena Britaniji, predvođena generalom Dušanom Simovićem.
Ovaj politički preokret bio je dio šireg geopolitičkog konteksta, budući da su sile Osovine sve više smatrale Jugoslaviju prijetnjom svojoj dominaciji u Europi.
Njemačke snage, ubrzo nakon puča, prešle su u akciju. Uz podršku Italije i drugih saveznika, 6. travnja 1941. godine započele su invaziju na Jugoslaviju, koristeći taktiku brzog napada i superiornu tehnološku moć.
Blitzkrieg strategija, koju su koristili okupatori, omogućila je brzi pad jugoslavenske vojske, koja je bila demoralizirana i slabo opremljena. U samo nekoliko dana, Jugoslavija je bila pod potpunom okupacijom.
Zbog brzog poraza država je 17. 04.1941. bila prisiljena kapitulirati. Kralj i vlada su pobjegli u egzil, a okupacijske sile podijelile su zemlju na različite zone.
Jugoslavija je prestala postojati kao ujedinjena država, a njeno teritorijalno raskomadavanje postalo je osnovni cilj Sila Osovine. Novi režimi, postavljeni od strane okupatora, stvorili su uvjete za nastavak ratnih strahota koje će obilježiti naredne godine.
Operacija 25 nije bila samo vojni napad, već i simbol brutalne promjene u sudbini cijele nacije koja će dovesti do najkrvavijeg rata kojeg su ovi prostori do sad mogli vidjeti.
Taman pred bombardovanje sam izišao iz grada. Pištolj sam bacio u rijeku, a desna ruka mi je bila krvava. U borbi sa prokletnikom, on mi je zaderao desno rame, taman do biljega kojeg sam imao od kad znam za sebe.
Nisam znao kud ću ni gdje ću, samo sam znao da moram nekako se domoći Kozare u nadi kako ću saznati nešto više o mom pravom ocu, a samim time i o prošlosti moje prave familije.]
Žali, Zare, da žalimo, kako će se razdvojimo,
ti od mene, ja od tebe, ja će idem na daleko,
ja će idem na daleko, na daleko belo Vranje,
će se pišem u kumite, u kumite, mlad kumita
Pa će uzmem kralsku sablju i toj kralsko sve oružje,
pa će idem č'k u Pčinju, č'k u Pčinju Prešev-Kazu,
pa će pređem Vardar vodu, Vardar vodu b'š golemu,
će se tepam s tija Turci, s tija Turci, Arnauti
Žali, plači da žalimo k't će slunce da ogreje,
k't će slunce da ogreje, ti pomisli od Boga je,
ti da znaješ toj je mojo, toj je mojo belo lice,
ti da znaješ toj je mojo, toj je mojo belo lice
K't će vetar da poduvne, ti pomisli od Boga je,
pa ti rekni toj je moja, toj je moja blaga duša,
k't će rosa da zarosi, ti pomisli od Boga je,
pa ti rekni toj su moje, toj su moje drobne sluze
2. Krvava bajka 10:56
[Školska priredba je tekla kao po planu. Rekao sam učenicima da se uvježbavaju i uštimavaju prije dolaska roditelja.
Zadnjih pola godine su dali sve od sebe, od plesača, svirača do recitatora. Sve su oni sami pripremili i mogao si im vidjeti sjaj u očima nakon zadnje probe.
Jedva su čekali prikazati se svojim roditeljima koji su ulazili u učionicu jedan po jedan...]
PROFESOR:
"Uštimavajte se, uštimavajte..."
Roditelj:
"Pazi na tu violinu."
PROFESOR:
"Bravo, bravo."
DOMAR:
"Dolaze Njemci!"
RODITELJ:
"Šta se događa?!"
NJEMAČKI OFICIR:
"Bringt die ganze Schulklasse raus."
PROFESOR:
"'Ajde sakupi, sakupi djecu!
Sakrij ih!“
NJEMAČKI OFICIR:
"Bring die ganze Schulklassen raus!"
PROFESOR:
"Za mnom, za mnom, djeco, za mnom!"
NJEMAČKI OFICIR:
"Bereitmachen."
RODITELJ:
"Sakrij se tu, tu te neće vidit'.
Sakrij se, sakrij se."
ŽENA:
"Nemojte, ljudi, nemojte!"
NJEMAČKI OFICIR:
"Loss, loss, loss!"
RODITELJ:
"Gdje nas to vodite?!"
MUŠKARAC:
"Šta radite s tom djecom?!"
[Za tili čas su nas već postavili ispred kamiona. Držao sam skoro cijeli svoj razred u naručju, onoliko koliko sam ih mogao držati.]
Odvode nas u kamion,
bacaju k'o komad mesa;
Cijeli ih je tu garnizon,
a nebrojeno nas tjelesa!
Pored mene moja djeca
Skiču, vrište, k'o na klanju;
Progledala su nebesa,
a mi slijepi u neznanju!
Ruka drhti krv junačkom,
uhvati me neka sjetan...
Priča neki na Njemačkom:
“Za njih sto kriv sam ja jedan!”
Izvin'te, sude i kadijo,
koja li je naša kazna?
Zašto mi da se kaznimo,
može'l to bar da se sazna?
[Dobro sam poznavao ove puteve kojima su nas vodili. Sumnjao sam na najgore, ali sam se nadao, pošto su djeca s nama, da se to najgore neće dogoditi.
Pored mene je sjedio domar.]
E moj pute, nikad uži,
zašto nisi još bar duži?
Moja draga, moja brigo,
Oprostit' se nisam stig'o
Izgleda mi, kad pogledam,
Puškoj sivi da se predam;
Puška siva vrijeme klati,
Zar će i njoj djecu dati?
Na stotine glasa čujem:
"Ne dajte im djecu dragu!"
Oni plaču, a ja psujem,
Vrištim glasno kroz ceradu:
"Ovo moj je cijeli razred,
Dvanaest tek' im je godina!
Zar će i njih stavit' nasred
puške i streljačkog zida?!"
"Zbogom, mico, danas pogiboh!"
"Miro, poljubi djecu za me!"
Pis'o je ko god je nešto stig'o
Dok kopali su nam jame;
"Draga Lelo, seko, bato,
oprostite svome tati."
A knjigovođa, stari Jakov:
"Hljeba sutra nemojte poslati."
Iz kamiona vade nas,
u red nas postavljaju...
Priča pored mene glas,
a riječi odzvanjaju,
"Čini mi se, profesore,
nemam zašto išta kriti,
novog dana za nas sutra;
Izgleda ga neće biti..."
Gospodi pomiluj!
"Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu,
umrla je mučeničkom smrću
četa đaka
u jednom danu.
Iste su godine
svi bili rođeni,
isto su im tekli školski dani,
na iste svečanosti
zajedno su vođeni,
od istih bolesti svi pelcovani
i svi umrli u istom danu.
Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu
umrla je junačkom smrću
četa đaka
u istom danu.
A pedeset i pet minuta
prije smrtnog trena
sjedela je u đačkoj klupi
četa malena
i iste zadatke teške
rješavala: koliko može
putnik ako ide pješke…?
I tako redom.
Misli su im bile pune
i po sveskama u školskoj torbi
besmislenih ležalo je bezbroj
petica i dvojki.
Pregršt istih snova
i istih tajni
rodoljubivih i ljubavnih
stiskali su u dnu džepova.
I činilo se svakom
da će dugo
da će vrlo dugo
trčati ispod svoda plava
dok sve zadatke na svijetu
ne posvršava.
Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu
umrla je junačkom smrću
četa đaka
u istom danu.
Dječaka redovi cijeli
uzeli se za ruke
i sa školskog zadnjeg časa
na streljanje pošli mirno
kao da smrt nije ništa.
Drugova redovi cijeli
istog časa se uznjeli
do vječnog boravišta."
[Djeca su svi u glas počela pjevati, kao da su znala da će to izluditi Njemce i izdajnike.]
"Evo Gospoda, s vojskama ide
Dušmani naši nek se postide
Nek se postide, nek se pokaju
Gle vojske s Neba kako blistaju
Kako blistaju, kako se ore
Sležu stijenama visoke gore
Visoke gore i gordi cari
Ide Gospod da se zacari..."
[Vidio sam gomilu ljudi kako biva odvođena, zajedno s nama. Jedva sam mogao razaznati glasove koliko nas je bilo.
Čekali smo u redu dok su već neke ubijali. Ma koliko se trudili, bilo ih je previše.
Oni su imali puške, a mi kecelje, čizme, ravnala i penkala.]
PROFESOR:
"Pusti me!"
DIJETE:
"Mama!"
DIJETE:
"Mama!"
DIJETE:
"Tata, ne daj me!"
[Jedan od tih izdajnika roda svog mi je prišao i glasno se derao, izluđen glasovima djece.]
IZDAJNIK:
"Reci im da prestanu pjevat'!
Jesi me čuo?!
Reci im da prestanu pjevat'!"
DJECA:
"Serafimi napred, pa heruvimi
Sva zemlja gori, sav se svijet dimi
Sav svijet se dimi, teško se diše
Radost i užas ko da opiše
Ko da opiše čudo čudesa
Kad Zemlju griješnu stegnu nebesa?
Stеgnu nebesa svojom blizinom
Tad zemlja plodu slična jе gnjilom..."
[Svi smo čekali, svjesni da je svaki trenutak mogao biti naš posljednji.
Bili smo dovedeni zajedno, učitelji i djeca, i sve što sam mogao vidjeti na njihovim licima bilo je nevjerica, strah, i pitanje – zašto? U mojim rukama nije bilo ničega osim vlastite nemoći.
Pokušao sam smiriti djecu, ali ni sam nisam znao kako.
Sjećam se tih lica – nekih od njih nisam nikada prije primijetio, a sad su bili tu, mladi, nevini, a opet osuđeni. Znao sam što dolazi. Korak...pa još jedan korak... a onda su dolazile naredbe, hladne i nemilosrdne.
Stajali su pred nama, s oružjem u rukama. Gledali su nas kao da nismo bili ljudi, već samo broj.
Jedan od njih mi je ponudio da izađem iz reda i spasim se, a ja sam mu odgovorio...]
PROFESOR:
"Pucajte, ja i dalje držim čas."
3. Crna Ćuprija 07:46
[Đorđe je davnih dana zatvorio svoju kafanu i otišao iz Beograda.
U svom ovome zlu, on je bio jedini prijatelj kojem sam mogao vjerovati.
Iako je bio lud pokušaj, morao sam otići do njega i pitati ga je li znao išta o mome ocu, a i usput sam trebao njegovu pomoć za odlazak na Kozaru.
Rat, ma koliko luda stvar bio, zapravo mi je omogućio da lakše dođem do Novog Sada.
I dalje sam bio kriv pred zakonom, no nikoga to nije zanimalo dok su Njemačke čizme hodale po zemlji.
Nadao sam se da će i Klaus biti negdje kod grada pošto je njegov otac živio blizu.]
"Sakrio sam familiju tu na selu tik do grada!"
Rek'o mi Đorđe, preplašen od tog mučenja:
"Kog si vraga stig'o sada, na dvjesta met'ra im brigada,
Tu su došli iz Temerina, Žablja, Titela, Bečeja!"
Plavi je Dunav mnoge mrtve sinoć odn'o,
Čuo sam južna Bačka krvlju preplavljena..."
"Jadniče stari, dobro sve s' ti to još podn'o,
Bitno da ti glava cijela, a tvoji nek' svi su izbavljeni."
"Moga brata jesu...mog brata su odveli,
Slutim najgore, al' nada mira sve mi ne da..."
"Ne sluti zlu, ne šaptaj, oči vam se ne sreli,
Zlo je uvijek tu na korak, iz prikrajka čeka, gleda;
Glava nam stoji, noćas moramo iz grada,
Znaš da sam tražen, nedaće mi se same stvore.
Ja na Kozaru moram, dođoh da ti kažem sada;
Pomoć mi do tamo treba, al vidim tebi još je gore..."
Znam da nije bilo usput, Novi Sad mi je daleko,
Al' sjećam se jednom da si prič'o ak' mi treba;
tu si za mene, ma što god bio isk'o, rek'o,
Nije važno Beograd, Beč - od Berlina do Zagreba!
"Evo ti puška, evo ti hljeba,
Evo ti karta i nova odjeća.
Dao bih ti više, druže i što treba i ne treba,
I žao mi što nemam mnogo, al do tam' nek' te prati sreća."
"Dunave plavi ženi mi javi
Noćas nek' krst časni ispred kuće stavi..."
"Stojte, ljudi, ne idite tamo!",
Zadihano viknuo je tamni, crni stranac:
"Pola je ulice streljano, poubijano,
Nekoliko preživjelih spasio je čamac...
"Kolarove, njih devet rođa, ubili su redom,
ostala je živa samo mala Aleksandra.
Očima sam vidio kako je leš na putu nekom
vukla od kuće do druma, uz vojnička glasna cerekanja."
"Miletićeva ulica - puna je krvi!
Iz okolnih sela sve su postrojali tamo."
"Moja žena, moja djeca!"
"Ne idi, tamo sve vrvi!
Čekaju iz zasjeda, mraku jedino se nadamo.
Pod mjesecem što hoda - slabo se vidi;
Tama, tmina, noć, tišina, jedina su nada..."
Okrenuh se desno, kad Đorđe u tišini
letio k'o munja k' toj ulici, dočekala ga brigada.
[Stajao sam sakriven i kao ukopan na mjestu dok sam gledao kako su ih sve poredali uza zid.
Ne znam jel' to bio strah ili kukavičluk, no nisam se mogao pomjeriti. Zatvorio sam oči ne željeći to gledati,
no nekakav blažen osjećaj je prošao kroza me. Kao da sam čuo glas koji mi je govorio da sam im ja jedini spas. Sulud ili hrabrost je na trenutak ušla u mene.
Tog istog trena kad sam napravio jedan korak naprijed, među svima njima sam primjetio Đorđa. Gledao me je direktno u oči dok je klimao glavom lijevo-desno.
Sa usana sam mu mogao pročitati "Ne dolazi, budalo, bježi..."
Opet sam zauzeo sklupčan položaj i vratio se nazad iza bedema, no dovoljno sam virio i mogao sam primjetiti kako su iza tog zida, u toj kući, sakrivene žene.
Ti muški, koji su bili poredani uza zid, svi su u glas krenuli pjevati. Divljaci su mislili da pjevaju u prkos njima, no nisu mogli vidjeti pravi razlog njihove iznenadne hrabrosti.
Nisu pjevali u prkos... već da svojim glasom zaštite žene iza tog zida.]
"A sa očiju mojih san lagano ide,
I duša se budi dok raste java,
Izrasli grobovi sad se lijepo vide,
K'o daleka brda kroz podneblja plava.
Sve se to desilo k'o u naglom huku
Proljetnjih potoka i nadošle vode:
Pet vjekova dugih, u crnom jauku,
Izgubili su se u himni slobode.
A sa očiju mojih san lagano ide,
I duša se budi dok raste java,
Izrasli grobovi sad se lijepo vide,
K'o daleka brda kroz podneblja plava."
4. Draksenić 10:53
[Mjesecima sam spavao po svakojakim selima, gdje god sam stigao. Za hranu sam se snalazio: Negdje su mi dobri ljudi je sami nudili, a negdje sam je morao krasti.
Nisam više bio samo ubojica, sad sam bio i lopov. Strašno je na što će se sve čovjek upustiti kad je u pitanju žeđ i glad.
Nakon nekoliko mjeseci, stigao sam blizu Kozare (barem sam se nadao da je to Kozara).
Vješto zaobilazeći čete ljudi, preko kaljuga i šumaraka, stigao sam u prvo selo nadajući se da sam blizu. Ne znam ni sam kako sam uspio proći sve te patrole, no primijetio sam da se nešto gadno kuha u nekad jednoj državi.
Mapa koju mi je Đorđe dao je poslužila, ali moje topografsko znanje nije bilo toliko vješto kao što sam mislio da je kad su nas učili u školi.
Sve što sam imao od oca je stara slika njega i majke kako me drži u naručju taman prije nego je pošao u rat. Nije se moglo ni pravo vidjeti lice.
Zaustavio sam prvog čovjeka na kojeg sam naišao na ulici . Bio je vidno uznemiren.]
Pitaš me poznajem li čovjeka sa slike,
što poniče u selu bliže Draksenića?
Koja li te nesreća il' sreća vamo goni?
Tu kod toga sela čut' ćeš samo snažne krike;
Ljudi što je bilo, sad tamo nema živog bića,
Sve su nas postrojali, prokletnici oni,
Kod crkve nas postavili u red jedan, ka koloni:
"Zvoni sada kad ti ruke odvojismo sve od kosti!",
poletio glas, iznad nas, jauk u samoći
viče majku, oca svoga, udar snažan krik mu slomi:
"Danas ovdje vi ste gosti..", opet glas strujne prosti,
Te večeri, na hladnoći, dočekasmo na ponoćki,
noževi i tupa šila, naše kosti - sve ih lomi,
U crkvenoj kupoli, plamen spreman da sagori
tijela naša...
...ali duše bjehu čiste sve ka Bogu
I njih bi nam uzeli samo da mogu...
ČOVJEK:
"'Ajmo, svi u jedan red, s moje desne strane... S moje desne strane, rekao sam!"
ČOVJEK:
"Ulazi unutra, majku ti jebem!"
ČOVJEK:
"Žene i djeca lijevo, vi ćete prvi..."
ČOVJEK:
"'Ajde, šta gledaš?!"
ČOVJEK:
"Ajmo, korak po korak... brže na molitvu!"
ČOVJEK:
"Ulazi unutra kad sam ti rek'o!"
"Eh da mi zaspat' pod jablanom
Mile moje drage
Lijepe l' su njene crne oči
što noćas plaču za me..."
[Nisam ni stigao do crkve, a već sam vidio nekolicinu ljudi kako bježi. Govorili su mi da ne idem u tom smjeru i da spašavam živu glavu.
U meni je prevladalo nekakvo junaštvo koje nisam niti znao da imam u svojim kostima.]
Dajte žene i djecu prvo, da ih sklonimo sa snijega,
Makni s puta ovo drvo, stoji nam na put do bijega.
"Kuda ćemo?! S crkve hvata vatra kuće, prav' požare!"
Protrljah oči pune blata, ispred mene proplanci Kozare
"Šta je ono?" "To su šume!", vikne starac uplakani:
"Samo prati ove drume, tu su naši pokapani!
Uzmi m' ćerku i njeno dijete, cika još j' iza me gluva!
Bjež'te, ljudi!"
"Hvala, djede!"
"Nek' vas dragi Bog sačuva..."
[Dok sam govorio ljudima gdje se skloniti, vidio sam u daljini kako jedan naređuje svima da pjevaju, dok nekoliko ide okolo i udara ljude kundakama.
Znajući da ih ne mogu spasiti, ostalo mi je jedino gledati, isto kao u Novom Sadu kad su strijeljali ljude.]
VOJNIK:
"Glasnije!"
NAROD:
"Nemojte, ljudi!"
VOJNIK:
"...Da te čujem!"
NAROD:
"To su mi žena i djeca!"
ŽENA:
"Smiri se, drago dijete, smiri se..."
VOJNIK:
"Glasnije! Možeš ti to i bolje!"
VOJNIK:
"Tako je, glasnije! Tako je!
Sad svi u jedan glas!"
[Svi iz naroda su počeli pjevati u jedan glas. Nisam se mogao više zadržati u bojazni da će me vidjeti.
Sa nekolicinom naroda sam bježao u pravcu koji nam je stari djed pokazao. U daljini se čulo pucketanje vatre i ogroman plamen.
Pored mene je bio čovjek s gitarom na leđima. Htjeo sam ga pitati šta će mu to, no u daljini sam vidio jednog uplakanog koji je sjedio na zemlji.
Naši povici da pođe s nama su bili ignorirani. On je krenio pjevati, ne obazirajući se na ogromnu četu koja se nalazila ispred njega.
Iz nekog čudnog razloga, shvatio sam da je odlučio umrijeti.]
"Eh da mi zaspat' pod jablanom
Mile moje drage
Lijepe l' su njene crne oči
što noćas plaču za me..."
[Uspjeli smo spasiti živu glavu i domoći se šume. Onaj jadnik je i dalje pjevao dok su mu se približavali.]
"Zar ja ljubit’ više ne smijem?
Zar se meni samo krati
svoju dragu dragom zvati,
uzdahnuti, osjećati!?
Ko mi može ljubav ubit’,
ma da j’ srce raskidano!
— Ja te ljubim, čedo moje,
čedo moje, zakopano!
Ja ne umijem želje kriti,
ta želje nam život čine;
Ja još živim, a ko živi,
taj za rajem svojim gine.
I ja ginem srcem živim,
i ja ginem neprestano —
Ja za tobom ginem zlato,
zlato moje — zakopano!
Ti si mrtva, moj živote,
otišla si s ovog svijeta,
toj daljini nema mjere —
pa zar i to da nam smeta!
Neka pada nad i vjera,
to mi ljubav, ne savlada —
ja te ljubim, prazna sjenko,
i bez vjere i bez nada..."
5. Vođa 09:32
[Nakon Draksenića i svega što sam vidio da se tamo dogodilo, nekoliko dana nakon toga mi je bila muka i nisam mogao prestati povraćati.
Hodao sam stopljen sa masom po šumama i, usprkos što nas je bilo već stotinu duša, jedino društvo su mi pravili Rajko i Simo.
Rajko je bio mlađi od mene, visokog stasa, hrabar - ali i nesmotren. Nekoliko je puta već izjavio da ga je briga za svoj život dok god sa sobom odnese pokojeg zlotvora sa druge strane.
Simo je bio maltene duplo stariji od mene. Nije puno pričao, pokoja sijeda mu je bila na bradi i kosi, no i ono što je malo rekao bilo je poučno. Vidjelo se na njegovom licu da je prošao sve i svašta.
Sedmi dan (barem nagađam da je taj broj) su nam se odnekud pridružili još dvadesetak ljudi...pa tridesetak novih...pa pedesetak...
Došli smo do te brojke gdje više nismo bili tihi dok hodamo po ovoj zimi. Još gore od toga, nekoliko starijih je umrlo i zakopano na ovoj planini gdje ih nitko više neće moći naći.
Petnaestak ljudi se odvojilo od grupe. Počeli su razgovorati o brigama za budućnost. Kako sam se ja našao u toj grupi - ne znam.
Znam samo da nam je nedostajalo hrane i tople odjeće...]
Ostali smo žedni, gladni,
hrana nam je problem!
Dolaze nam dani gadni
sa sve većim idu brojem.
Već nas ima i previše
Svake noći nova usta;
Ostavili su ognjišta,
natjerala ih je nužda
Doći k' nama, ovoj zimi:
"Pa nemamo kuda!"
Niko neće da se primi,
samo može glava luda
vodit' ovaj narod jadni
po šumama, snijeg i kiše...
Goli, bosi, mrki, gladni,
a svakog dana sve ih više!
Mila majko, bez skloništa,
kakol' ćemo znati
kuda, gdje korakom ići,
spasit' život i opstati,
a zima crna sve je jača,
Jezikom se zlo palaca,
Draža j' ona od tih klača,
draža j' ona od lanaca.
Nemir sav u mir se zali
prsti svima rade;
Svi bi njima pokazali,
na kog breme to da padne!
Par pogleda k meni luta,
od Draksenića kad ih s puta
sklonio sam, u zabiti,
ja nisam spreman vođa biti!
SIMO:
"Svima ti si, od tog trena,
u glavama k'o od kamena.
S tim ćeš teško, znam, hodati,
no u kamen moraš postati."
JA:
"Simo, brate, ja ne mogu
prihvatit' se toga!
Jedva vučem svoju nogu,
a ne noge tog naroda!
Još ti nisam nešto rek'o,
tu sam samo k'o tuđinac,
Krvave mi ruke preko,
ja sam tražen i zločinac!"
SIMO:
"Što je bilo, bilo j' prije,
to moraš alalit'.
Svako od nas nešto krije,
no ovaj narod mora s' hranit'.
Selo tu je, nedaleko,
pričao mi već je neko,
Sačekajmo noć da svane,
tamo mora biti hrane."
SIMO:
"Sve što imamo tri su puške,
Spremne za tri ruke muške,
Još nek' jedan ide s nama
Izvidnik jer gadna je tama."
RAJKO:
"Eno sela, baš glomazno,
čini mi se sasvim prazno.
Tiho preko ovog puta -
metak zlu nek' ne zaluta."
[Spustili smo se iz šume u obližnje selo.]
JA:
U stroj bojni pun seljaka,
tek' do prve kuće došli,
našli tonu smo pršnjaka,
Bog nas ove noći voli.
Sve je poslagano fino,
sve na stolu kao bajka;
"Čekaj, ovo j' neko skin'o!
Čini mi se kao zamka!"
[Tek što smo došli do prve kuće u selu, primijetili smo Njemce svega nekoliko kuća do nas.
Bio sam ukopan s nepoznatim mladićem, dok je Simo bio u kući preko puta nas.
Naš izvidnik nije dobro shvatio svoj zadatak pa je dotrčao do nas, umjesto da ostane blizu šume i upozori nas na neprijatelje.]
SIMO:
"Pazi! Pazi neprijatelj!"
JA:
"Sakrij se... sakrij se tu iza zgrade, sakrij se!"
MLADIĆ:
"Nemamo kud!"
JA:
"Tiho!
Vidim ga tamo, tamo pored one kuće..."
NJEMAČKI VOJNIK 1:
"Has du etwas gefunden?"
NJEMAČKI VOJNIK 2:
"Nein, das ganze Dorf ist verlassen."
MLADIĆ:
"Vidjeli su nas!"
NJEMAČKI VOJNIK:
"Halt!"
JA:
"Kašikara!"
RAJKO:
"S moje desne strane! S desne strane!"
SIMO:
"Pazi da nas ne opkole!"
MLADIĆ:
"Poginićemo!"
[U njegovim očima sam vidio strah i prepoznao sebe u Novom Sadu. Ako mu ne pomognem, neće preživjeti ovaj napad.]
JA:
"Slušaj me... nemamo kud...
Ako ostanemo ovdje, sve će nas poubijati!
Jel' želiš umrijeti? Pogledaj me... jel želiš umrijeti?!"
MLADIĆ:
"Ne želim!"
JA:
"Iz ovoga ćemo se izvući jedino ako im pružimo otpor!
'Ajde! Uzmi pušku, 'ajde!
Idemo! Sad il' nikad!"
[Uzeo sam pušku i počeo pucati po njima ne željeći nikoga ubiti, već prestrašiti ih u trk.
Simo je odmah počeo pucati, čak i prije mene. Nervozni i preplašeni mladić je i dalje bio sklupčan kao beba, na kućnom tremu.]
JA:
"Pucaj i povlači se!"
[Umjesto da se povlačimo, zapravo smo išli sve bliže Švabama i oni su se povlačili nazad.
Kad smo shvatili da su podaleko od nas, vratili smo se nazad i ukopali se sva četvorica kod predzadnje kuće u želji da im napravimo sačekušu.
Od neprijatelja smo uspjeli uzeti nekoliko mitraljeza.]
JA:
"Tu ćemo ih sačekati...
Tu ćemo ih sačekati!"
Vidjevši da se ne vraćaju, počeli smo, izmoreni i izderani, trčati nazad ka šumi koja nam je opet donosila spas.
Sva sreća pa smo za sobom uspjeli, nekim čudom, ponijeti nekoliko pršnjaka, pušaka i dotrajalog hljeba.
Večeras sam nekome spasio život. Želio to ili ne - svi su me oni počeli gledati kao vođu.]
6. Sve će to narod pozlatiti 12:51
[Nisam znao šta je zima dok je nisam dočekao na obroncima Kozare. Vjetar ti ne ulazi u kosti, on prolazi kroz tebe i ne staje prolaziti.
Dok pišem ovaj dnevnik, ruka mi drhti i znam kako će mi pokoja slova pobjeći.
Danas po cijeli dan razmišljam o nama trojici i noći kad smo napravili sranje i tuču u onoj kafani, zaboravio sam kako se i ta kafana zove.
Prosto je začuđujuće koliko tada nismo slutili ništa. Još je začuđujuće kako čovjek ne zna šta su sretni trenuci dok ih se ne sjeti Bog zna kud.
Sad sam primjetio krv na desnoj ruci. Ne znam čija je, no znam da nije moja.
Danas je umrlo sedamnaestoro. Ja sam i dalje živ.
U pozadini čujem popa kako pjeva crkvene pjesme. Pokoji ženski glas mu se pridruži. Zaustavio bih ih, no koja je poanta?
Ako i oni hodaju noću i traže nas po ovoj zimi, možda i zaslužujemo biti nađeni.
Vidim narodu slušanje te pjesme prija.
Da mi se vratiti u te trenutke kad nismo ništa znali...
Bomba i pucnjevi su prekinuli sve naše misli.
Izgleda da nas je jučerašnja patrola pratila. Ovaj put ih je bilo više.]
Ne znam kol'ko j' u toj patroli,
možda ih je jedva tucet!
Idi, trči, javi, zbori,
Dolaze nam pravo u susret!
Sakrij djecu, žene prvo,
To su oni još od noćas
Nek' te nose noge i grlo,
ne staj, u nogama ti je spas!
[Mladić kojem sam spasio život krenuo je nazad ka narodu da ih upozori da još dublje u šumu.]
Minuće i ova jada,
dok god tinja mlaka nada,
Neće oni ove zore
živi preko naše gore
Dosta mi je više gledat'
Uplakanu djecu i majke
Kao da je crni pečat
Otvorio sve naše rane
Kao da smo izmišljeni
postojimo kao nada
Da nas u grob zapušteni
bace kao šaku jada
[Ne znam koliko nas je poubijano. Nas nekoliko što smo imali puške smo pružili otpor.]
Opet vam se vraćam, moje noći crne,
Pognut' i sav bolan, k'o ranjene srne...
Opet sa pištoljem sudbu moram skratit'
Znam da jednog dana sve će se to vratit'...
[Kako smo kojeg smaknuli, uzeli smo municiju i oružje.
Čini mi se da su i oni bili iznenađeni koliko nas ima.
Da su znali, došli bi u većem broju.]
Kad sve podvučemo, a oko toga se sve vrti,
Uvijek prvi ginemo, jad i bijeda na prvoj crti
Kad sve podvučemo, bajoneti se svi slože
Na našim ranama strašne muke se talože!
Ne znam kol'ko j' u toj patroli,
možda ih je jedva tucet!
Idi, trči, javi, zbori,
Dolaze nam pravo u susret!
Sakrij djecu, žene prvo,
To su oni još od noćas
Nek' te nose noge i grlo,
ne staj, u nogama ti je spas!
[Nisu se ni trudili biti tihi. Zvuk njihovih koraka i vozila bio je jasan, prijeteći, a u njihovim očima svijetlila je želja za osvetom. Njihova misija bila je jednostavna – slomiti otpor, pokazati moć.
Ali narod nije bio slomljen. Iako je strah bio prisutan, ljudi su osjetili snagu koju donosi zajedništvo.
Nastao je kaos. Žene, starci, djeca, svi su se uključili, bacajući kamenje i sve što su imali pri ruci. Vojnici su bili iznenađeni, nisu očekivali da će obični ljudi pružiti ovakav otpor. No, narod nije imao ništa drugo nego ovo ili smrt...
Čuo se zvuk aviona kako nam lete iznad glave.]
ŽENA:
"Ubili ste mi sina... ubili ste mi sina..."
[Uspjeli smo se obraniti, samo zato jer su bili iznenađeni koliko nas je bilo.]
"Oni koji ginu prvi, njihov duh se krsti u krvi."
[Stotine nas je umrlo. Muški, žene, djeca - nisu birali.
Bože dragi, kako ćemo ovo preživjeti?]
"Oni koji ginu prvi...“
7. Krvavi božuri 11:19
[Mjesecima smo već u šumi. Uhvatila nas je strašna zima za koju sam ove noći siguran da nas velika većina neće preživjeti. Nisam znao da snijeg može padati u ovo doba.
Uhvatio sam sebe kako kašljem krv, no sakrio sam to od svih. Očekuju od mene da budem jak što se trudim svim snagama to i biti.
Ako vide da sam i ja klonuo, moral će nam biti još gori. Rajko nas je napustio i otišao u partizane. Ostavio je svoju buduću ženu Ljiljanu koju je zvao „Lili“ i rekao mi je da je čuvam kao svoj život. Većina ljudi iz naroda je to pozdravila jer su i dalje čekali trenutak kad će ih oni doći spasiti.
Ne preostaje nam ništa drugo nego još dublje ići u šumu. Pucnjevi su nam sve bliži i bliži, pogotovo nakon onog što se dogodilo prije nekoliko nedjelja.
U strahu od neprijatelja, sve smo dublje i dublje ulazili u šumu, no i osposobili smo izviđače koji su stalno nadgledali oko našeg položaja.
Jedina prednost koju smo imali je što smo bili na visokom i pokriveni šumama...]
"Nemamo ničeg. Ni Boga ni gospodara.
Naš Bog je krv.
Zavejaše gore mećave snijega,
Nestaše šume, brda i stijene.
Ni majke, ni doma ne imadosmo,
selismo našu krv.
Nemamo ničeg.
Ni Boga ni gospodara.
Naš Bog je krv.
Rascvjetaše se groblja i planine,
rasuše vjetri zore po urvinama;
ni majke, ni doma, za nas nema,
ni stanka, ni djece.
Osta nam jedino krv."
Mjesece u ovoj šumi brojim k'o godine...
Svaki novi koji dođe, nova otvori se rana.
'Iljade nas sad već ima, prokleta je ova zima,
Hrane što j' ostalo jesti ne bi dali niti psima!
Sve patrole što smo slali, vratili se praznih ruku...
Već znam ko su naši-njini, prepoznam ih sve po zvuku!
Svaka noć nam bol donese, svaki jutar već je škrt,
izgleda po ovoj zimi nalazimo svoju smrt!
[U daljini sam vidio nekolicinu naših kako se približava.]
Mladić:
"Patrola je na kilometar od nas... dolje na cesti..."
Simo, konje hvataj!
Dok me nema ti tu vladaj!
'Ajmo pet sa mnom zdravih,
Ništa starih, samo mladih!
Pazi da nas ne otkriju,
opet da nas ne pobiju.
Brže, braćo, glava visi,
Od nas sada sve zavisi!
[Sjeli smo na konje i krenuli s mladićem gdje ih je on posljednji put vidio. Stajali su naslonjeni na kamion, izgleda u prolazu svega par kilometara od nas. Koliko vidim, bilo ih je petorica.]
Desno s one strane idi,
patrola se tamo vidi.
Spremni svi smo sa puškama,
a njihove im ni u rukama.
Lijevo s one strane idi
Da nas nitko ne opokoli
Sačekaj tu, tiho budi,
Srce hoće izać' iz grudi!
[Četvoro smo uspjeli poubijati. Jedan je ostao skamenjen vrištući da se predaje. Poveli smo ga sa sobom.]
JA:
"Evo ga jedan preživjeli!"
"Hej, crven cvijete, prerasla te trava,
Pet godinica nisam tebe brala.
Ognjišta nam mila bila - suza krije;
Dadoše ih pitao me niko nije.
A ja molim se..."
[Kako je ušao u kamp, opkolila ga je rulja naroda. Držao sam ga pod rukom, no sve ih je više i više dolazilo. Nakon nekoliko guranja, iščupali su mi ga iz ruku i odvukli dalje. Pokušao sam ih zaustaviti, no niko me nije slušao.
Simo me je uhvatio za rame i odgurao dalje:
"Pusti ih."
Odgovorio sam mu da nam je potreban jer nismo znali jel' još ima Švaba oko nas.
"Pusti ih", ponovio mi je. "Ovo im je potrebno."
Njemac je počeo zapomagati...]
NJEMAČKI VOJNIK:
"Nein, bitte. Nein, bitte, ich will nicht sterben!
Bitte, ich habe niemanden getötet!"
ŽENA IZ RULJE:
"Zvao se Ilija! Ubili ste ga!"
NJEMAČKI VOJNIK:
"Ich habe nichts getan!"
MUŠKARAC IZ RULJE:
"Imao sam ćerku Jelicu!"
NJEMAČKI VOJNIK:
"Bitte, ich will nicht sterben! Nichts getan, ich will nicht sterben!"
RULJA:
"Stoko! Sina ste mi ubili!"
"Ubili ste mi ženu i djecu!"
NJEMAČKI VOJNIK:
"Bitte, ich will nicht sterben! Nichts getan, ich will nicht sterben!
Ich muss nicht sterben... Bitte!"
[Krici i jecaji su utihnuli. Ostao je nepomično ležati otvorenih očiju koje su gledale direktno u mene.
U njima više nije bilo života...]
"Dadoše te, pitao me niko nije..."
"Hej, crven cvijete, prerasla te trava,
Pet godinica nisam tebe brala.
Ognjišta nam mila bila - suza krije;
Dadoše ih pitao me niko nije.
A ja molim se..."
[Trebalo mi je pola sata da se vratim nazad u kamp nakon ovog događaja. Vidio sam Simu kako sjedi blizu njega.]
SIMO:
"Jesi vidio... Imao je plave oči..."
[Obojica smo mu iskopali grob te večeri. Dok smo to radili, onaj čovjek kojeg sam vidio davnih dana s gitarom... po prvi put ju je izvadio, maknuo prašinu i blato koliko je mogao s nje i počeo svirati.
Shvatio sam da mu je ona zapravo jedino što je ostalo u životu.]
8. Sve sam sinove pod barjak dala 03:54
[Danima već promatram ženu koja se svakog jutra odvaja iz gomile i odlazi sama negdje. Kao da se ne boji smrti, već je priželjkuje.
Ne znam kako sam je primijetio u svoj toj gomili ljudi, no na neki neobjašnjivi način me je podsjećala na moju majku.
Ovo jutro sam odlučio je pratiti. Klečala je pokraj malog potoka. Raspustila je crnu maramu i počela pjevati dok je umivala lice.
Želio sam je zaustaviti, ali kad sam čuo joj glas, naslonio sam se na drvo i slušao...
Srce mi se slomilo.]
Nekad me ove planine sve su zvale,
Crvene ruže pod njima redom cvale...
Nekad sam s ove zemlje cvjetove brala,
a sad sam sve sinove pod barjak dala
Nekad sam i ja zvala nekog svojim
Sad dani prolaze, više ih ni ne brojim
Nekad sam i ja imala sva tri sina,
a sad me svi oni gledaju sa visina
Sjećam se prvih koraka, poljupca njinih,
Sjećam se ogromne sreće, plača u tišini
Kroz zelene pašnjake trčale noge su bose,
A sad sve što osta pramen je njihove kose
Nekad sam i ja imala ognjište svoje,
tri sina u rukama, kuću i nas dvoje
Kamen po kamen stvorili komad hrama,
A sada sam ostala jadna, tužna i sama
Nekad me ove planine sve su zvale,
A sad su mi svu sreću zauvijek ukrale
Krvava planina k'o da je oduvijek znala
da sva tri sina sam pod barjak dala
[...narod ju je nazvao Majka Knežopoljka.]
9. Bitka na Kozari (Pt. I) 25:58
[Cijelo vrijeme pitao sam se gdje je Rajko. Otišao je u Partizane prije nekoliko mjeseci, a od tada ništa nisam čuo. Nije bilo nikakvih vijesti, ni o tome je li živ, ni što se s njim događa.
Simo je bio tu, stalno uz mene i da nije bilo njega, ne znam kako bih mogao izdržati voditi ovaj narod...
Pitao sam se je li uopće živ, kuda su ga putevi odveli... Siguran sam, gdje god da je, da vodi strašne bitke imajući sve nas na umu.]
RAJKO:
"Bomba mi o 'pasač stala,
Ruka pušku podvezala,
Krv sa noža obrisana,
Rov se štiti, makar glava pala!"
Danas mi rođendan, a ja ga slavim tu u rovu,
Petnaest sam dana puc'o, noćas vala baš ne mogu.
Prošlo je pol' godine od kad o'šo sam od mojih...
Ostavio ih da ih zbrinem, da poginem, za slobodu!
Nema dana da ne pitam kad ćemo im ić' u pomoć;
"Svakog trena."
"Svakog dana."
"Evo noćas baš u ponoć."
Već počinjem mislit' glavom, dobro mi je otac rek'o:
"Neće oni nikad doći, mi smo za njih predaleko..."
"Bomba mi o 'pasač stala,
Ruka pušku podvezala,
Krv sa noža obrisana,
Rov se štiti, makar glava pala!
Misli mi ka njojzi lete
kao dim od cigarete,
Ruke k' njoj bi da polete
dok srce bije na vrh čete!"
Potpukovnik glasno zove: "Jel to onaj mali do'šo
što me svaki dan pozove ne bi li mu po narod o'šo?"
"Tu sam, vodnik Rajko, svakog dana šaljem pisma k Vama,
Moj otac, sestra i majka, na hiljade ih po šumama!"
Čekaju nas već mjesecima
A mi nikako da im dođemo...
"Naredba je kakva-takva;
Do njih nikako ne možemo..."
"Ali potpukovniče, oni su nezaštićeni.
Okruženi su neprijateljem, a to ni sami ne znaju."
"Tišina! Ti si običan vojnik;
zar sumnjaš u upute što nam šalju?!"
"Još samo korak dijeli me do nje,
Jedan trk i tu je moje sve;
Bože, taj korak mi daj
pa mi srce predaj!"
Malaksao trčim uz potoke, niz raslinje;
Dahćem, padam, sve se nadam, hrabrost skiciram važnije
nego lopov što lažira svaki korak što planira:
Nema više komandira, oficira; Sudba svira
note kojima ja upravljam, kao frula od pastira!
Hej, živote, još nazdravljam, vojnik ovaj još maršira;
Prvi pucanj rat doziva, drugi n' korak je do mira.
A moj narod tamo gine, u šumama Kozaračkim,
Napale ih crne psine, progledale su jazbine,
Čuju i one te glasine; jezici su zločinački
i istinu, poput tmine, zavili su u crnine;
Ta crnina lažlju zine pa prstima tim dugačkim
sije smrt i rane liže: vrišti gromko od jačine,
Dok taj narod jadno gine, u šumama Kozaračkim.
Mitraljez na mene puca!
Granata je zabljesnula!
Bomba... bomba leti svuda!
Gdje ću, kud ću, nemam kuda!
"Evo ga partizan! Gle trči prema nama!
Spašeni smo, braćo!", neko vrišti u suzama.
Valjda misle da konjica, samo što im nije stigla;
a ne vide da smrt se digla...
Evo mene opet nazad, moja braćo, moj narode,
Žao mi što moram kazat', nikog nema da vas vode
iza šuma, do slobode, zato sam k' vama do'šo
kao smrt donosim vijesti, znam da nisam dobrodoš'o
i znam te riječi baš ne gode, al' tako je, dragi rode,
Spasa nema niti grama, još mi Švabe za petama;
Sakriven u nekoj rupi prepoznah ih po sjenkama
Prepoznah i one druge, vidio sam ih tam' kod pruge;
Noževi im svi su oštri, pentraju se kroz jaruge.
Za dan cijeli će se naći, spojiti se te dvije grupe;
Ne možemo se sakriti, ne postoje takve rupe.
"Lažeš, partizani su nam jedna jedina zaštita!"
Druže, dođi ka pameti, kukolj im poj'o sva žita!
Molio sam ih sve žive, molio sam ih mjesecima,
No naredba je direktno došla od maršala Tita!
E, moja draga, znaš koliko sam te sanj'o,
svakog trena i svakog dana!
Ne postoje noći da nisam pisma pis'o,
al' pisma ta je odnijela Kozara.
A uz maršala Tita, niko ni da ga pita:
"Šta će to biti sa vama?!"
Molio sam prvo pa ljubio ruke drugo,
al' niko neće doći da vas spašava.
Po šumama i gorama,
borio se u svim tim borbama...
Noć već duga se prolama,
viče krvavim zorama.
Po šumama i gorama,
idu čete partizana...
Nijedan od njih neće doći
da ovaj narod spašava!
RAJKO:
"Slušaj, ja sam pogodjen.
Bomba... direktno u stomak.
Ja ću se žrtvovati za vas."
JA:
"Ali..."
RAJKO:
"Nema ali. Spasi ovaj narod.
Spasi ih sto ih više budeš mogao."
"Još samo korak dijeli me do nje,
Jedan trk i tu je moje sve;
Bože, taj korak mi daj
pa mi srce predaj!"
"Malaksao, loman, sad odmaram tijelo,
daleko od tebe, na sjenci od duda;
Razlio se vazduh u pramenje bijelo,
dan vreo i topal, mrtvilo je svuda.
Zagrljen umorom i pokriven prahom,
mladost još me štiti i misô o tebi:
Ljubav, bol i žudnju, zajedno sa strahom,
ja u duši nosim, ja nosim u sebi.
Šta li radiš sada, je li, nebo moje?
Da li me se nadaš, da l' te slutnja peče?
Kuda oko gledi iz odaje tvoje,
kad dan mrtav padne na radosno veče?
O, ne tuguj za mnom. Lili, o ne brini.
Dobro mi je, lako na ovome putu.
Oblak s tvoga čela odagnaj i skini,
i srećnog me sanjaj u svom divnom kutu.
Da znaš kol'ko patim kad pomislim tako
da me možda čekaš i izgledaš svuda:
Mene sve zaboli i plakô bih, plakô,
na hladu, tek' živ, kraj ovog starog duda."
"Lisje žuti veće po drveću,
Lisje žuti dolje veće pada;
Zelenoga više ja nikada
Vidjet' neću!"
10. Zaspite u tihi san kameni (Pt. II) 11:03
[Rajkova smrt dala nam je priliku koju nismo smjeli prokockati. Njegova žrtva otvorila je prostor za kratko, ali ključno vrijeme da se pripremimo i postavimo zasjedu neprijateljskoj patroli.
Bio je to trenutak prepun tuge i pritiska, ali i odlučnosti da ne dopustimo da njegova smrt bude uzaludna. Iako je brojčana prednost bila na našoj strani, neprijatelji su bili iskusni vojnici, ljudi koji su već mnogo puta do sad vidjeli rat i znali kako se nositi pod paljbom.
Nasuprot njima, mi smo bili tek seljaci koji su primorani pobjeći iz domova i uzeti pušku da se brane.
Iza nas su bile žene i djeca, njihovi životi u našim rukama. Svaka sekunda bila je dragocjena.
Tišina koja nas je okruživala bila je gotovo opipljiva, prekidana samo pokojim lavežom pasa iz daljine.. Svaki pokret, svaki uzdah, nosio je teret spoznaje što bi se dogodilo ako makar jedan vojnik uspije pobjeći.
U tom trenutku, strah nije bio slabost nego gorivo koje nas je tjeralo naprijed. To je bila borba ne samo za opstanak nego i za zaštitu onih koji su ovisili o nama...]
Ta patrola ide k nama
Čeka nas život il' krvava kama
Rajko je poginio da svima javi
Jedna se četa kreće baš ka našoj glavi
Dokle više, pri zdravog razuma,
da bježimo, ponestalo nam i šuma!
Jezici otrovni za nama plaze
Al' prednost je naša, znamo da dolaze!
Dajte svega petnaest ljudi
što im srce čupa iz grudi
Što im vatra iz očiju sija
Što im oganj pod petama klija!
Dajte svega petnaest jakih
Petanest na obaraču lakih
Petanest, a po jedan svaki
şpreman sa smrću se cjenkati!
[Sakrili smo se iza drveća, grane su škripale pod našim težinama, a u zraku je bila napetost. Čekali smo izvidnicu koja je vijala Rajka.
Zemlja pod nogama bila je hladna, no mi se nismo micali ni centimetra. Čuli smo lavež pasa, zvučao je sve bliže, kao prijetnja koja se nije smirivala.
Pokušavali smo ostati tihi, s mislima usmjerenim samo na to da nas ne primijete. U tom trenutku, svaka sjena mogla je značiti opasnost, a svaki zvuk bio je poziv na pucanj.]
"Ponijeli smo u rat svoja srca muška
Suze sijede kose, zagrljaj djevojke
Osmijeh djece svoje i san što ih ljuška
I vjeru u Boga, puške i trobojke..."
[Iz tame su iznikle siluete, neprijatelji koji su nas okružili. Koraci su se približavali, a onda je noć eksplodirala od prvog metka.
Zvuk pucnjave bio je kao grom, raspršen u svemu što je dotad bilo tiho. Meci su letjeli sa svih strana, primijetio sam da nismo niti znali kud pucamo. Satjerali smo ih u krug.
U tom trenutku, znali smo – bijega nema, samo borba do kraja.]
"Ponijeli smo u rat svoja srca muška
Suze sijede kose, zagrljaj djevojke
Osmijeh djece svoje i san što ih ljuška
I vjeru u Boga, puške i trobojke..."
Vojnik, sav prljav, u tami vrišti
Zna da mu kraj pa ga strah cijelog tišti
Oni koji mole i oni koji tuku
Prije il' kasnije završe u istom sanduku!
Ja ću ovog desno, taj mi stoji na nišanu
Spreman da padne k'o rosa ka bijelom dlanu
Prolivene suze majki za nama bdiju
Nek' večeras čuju kako se mrtvi smiju!
[Nismo stajali. Pucali smo bez prestanka, kretali se između drveća, skriveni, ali svakim korakom bliže jedni drugima.
Hitci su letjeli, dim i prašina ispunjavali zrak. Niko nije povukao nogu... Ovo se neće završiti dok jedni od nas ne padnu.]
Vojnik, sav prljav, u tami vrišti
Pištaljka oko vrata i sa njome pišti
Svi do jednog pali, ost'o on sam, jadan,
U životu primjer, u smrti lojalan!
"Ponijeli smo u rat svoja srca muška
Suze sijede kose, zagrljaj djevojke
Osmijeh djece svoje i san što ih ljuška
I vjeru u Boga, puške i trobojke..."
[Pucali smo bez obzira na sve, svaki metak bio je pitanje života i smrti.
Uspjeli smo ih sve smaknuti, osim jednog što se krio iza drveta.]
JA:
"Čekaj.. ostao si sam! Svi su tvoji mrtvi!
Izađi van! Izlazi van ili ćemo pucati!"
VOJNIK:
"Evo izlazim!"
[Odgovorio mi je na našem jeziku.]
JA:
"Čekaj... ja znam ko je to... Ja znam ko je taj čovjek!
Od svih... Od svih! Ti si taj koji nas je ubijao!"
[Iz rova je izašao posljednji neprijateljski vojnik. Srce mi je stalo kad sam ga ugledao. Nije mogao biti… a ipak, bio je on.
Moj prijatelj. Ranjen, krvav... Klaus.]
KLAUS:
"Brate! Ne daj im da me ubiju!"
JA:
"Ti si taj... ti si taj koji nas je ubijao!"
KLAUS:
"Nisam znao! Nisam znao!"
JA:
"Ti si taj koji nas cijelo vrijeme vija!"
KLAUS:
"Kunem ti se da nisam znao!"
JA:
"...a nekad sam te bratom zvao!"
[Bijes me je preuzeo, kao plamen koji je progutao svaki dio mene. Nisu me mogli zaustaviti. Krenuo sam prema njemu, s jednom misli u glavi – da ga ubijem i istjeram sav pravedan bijes za sve patnje kroz koje smo prošli.
Svaka smrt, svaki gubitak, svaka prolivena suza sada je bila na njemu. Nije bilo kajanja, samo želja za pravdom.]
JA:
"Ubiću te! Ubit' ću te, stoko!"
[Udarao sam ga šakama.]
KLAUS:
"Da sam znao da si ti, nikad ne bih pucao!"
JA:
"Kol'ko si nas do sad pubijao?
Kol'ko si nas poubijao?!"
[Tuča se nastavila, a ja sam bio kao ranjena zvijer, spreman režati na svakoga i napasti ako mi priđu.
Moji ljudi su to znali i ostali su sa strane.
Preuzet bijesom, nisam niti vidio da je iz grmlja izišao još jedan vojnik i uperio pištolj ka meni.
Klaus mi se izmigoljio iz ruku.]
KLAUS:
"Ne pucaj! Pazi! Pazi metak!"
[Skočio je ispred vojnika i metka koji je bio upućen meni.]
JA:
"Ne!"
[Neko od mojih je zapucao u tom smjeru i pogodio vojnika prije nego je mogao zapucati i drugi put.
Dotrčao sam do Klausa.]
JA:
"Klaus... druže... primio si metak za mene..."
[Krv mu je išla na usta i iz rane. Pokušao sam je zatvoriti rukama, no znao sam da je to bilo uzaludno.]
KLAUS:
"I druže... šta kažeš... hoće biti rata...?"
JA:
"Brate... brate... "
[Umro mi je na rukama.]
JA:
"Nemoj i ti umrijeti..."
11. Mali komad raja (Pt. III) 20:49
[Nemamo kud više bježati. Imamo dvjesto-tristo pušaka što smo uspjeli skupiti svih ovih nekoliko mjeseci.
Javilo se stotine i stotine dobrovoljaca da ginu sa mnom.
Ovo je zasigurno zadnji dan u mome životu, a tek sad, nakon ko zna koliko mjeseci, sjetio sam se zašto sam došao na Kozaru.
Oče, oprosti mi što te nisam našao...]
"Danas stojim pred vama kao potpuni stranac.
Zlotvori su nam za petama i ne možemo više u trk. Neću vas lagati, mnogi od vas neće doživjeti jutro.
Uzdasmo se u partizane da nas spase, napustili su nas.
Uzdasmo se u komšije da nas spase, spasa nije bilo.
Uzdali smo se u svaku noć i svaki dan da će nas neko spasiti, niko nikad nije došao!
Ja vam kažem sada, kao stranac, uzdajmo se u nas!
Zapalili su nam kuće, kuću smo našli u šumama!
Pokopali su nam sinove, mi još sinova imamo!
Mučili su nas i ubijali na najgori način...
A mi smo i dalje tu!
Ovaj prostor između nas, ova zemlja između naših prstiju, to smo mi!
Ako su nam već spalili domove, borimo se za taj prostor!
Ako već moramo ginuti, onda ćemo ginuti za taj prostor!
Vijali su nas kao pseta i svinje - ako već moramo ginuti, moja braćo, onda ćemo da ginemo kao ljudi!"
[Dvjestotinjak ljudi, mlado i staro, je pošlo u smrt. Iskopali smo rovove, onoliko brzo koliko smo mogli, makar da nas nešto zaštiti.
Sjeli smo u njih i čekali...]
Zakopani u rovove, čekamo gamad
Iskopali smo grobove, nema više nazad!
Ruka drhti, al' ne mičemo prst sa obarača
Ako treba da ginemo, krv za krv je naša jača!
Zakopani u grobove čekamo te dželate;
Bar još jednom sin da trkne u naručje svoga tate!
Ne vojnici, već seljaci, broje zadnje dane
Dvjesta ljudi, div-junaci, liniju životom brane!
"Moja j' žena iza mene!", vikne glas pored rova,
Jedan cvili kao štene, al' puška ne s'lazi 'z dlanova
Kao mrtvi, al' još živi, svi k'o jedan stroj dišemo,
Ma nek' dolaze prokletnici, mi se odavdje ne mičemo!
Znam da je borba 'zalud,
Znam da je to mrtav trud,
Al' makar jedan da se spase
iz te cijele naše mase!
Prvi pucanj u daljini, prođe me strava,
"Druže, ništa se ne brini...", Simo kraj mene spašava,
"Sumnja ti je kao crv ako mu sumnju daš,
No familija nije krv već ono za šta krv puštaš!"
Prve sjene na vidiku, srce jače k'o da bije
mladić jedan vadi sliku Bogorodice Marije:
"Mila majko, moli za me, ove noći idem k' tebi,
Sjeti se mene i mame kad nas budeš prim'la k' sebi..."
U rat, a ratnici nismo,
Sudba nas zapečatila k'o crno pismo.
Pucaš, vrištiš, glavu sklanjaš, repetiraš, pušku puniš,
Ne osta nam ništa nego "'Ajmo braćo, u smrt juriš!"
[Nismo niti krenuli, a već nas je nekoliko umrlo. Prvih par pucnjeva sam pucao nasumično, ne pogodivši nikoga. Teško je u ovome trenu se smiriti i biti pribran, pogotovo kad vidiš kako pored tebe ginu ljudi.
Uzvici muškaraca i žena su prevladali šumom.]
JA:
"Štedi municiju!"
ČOVJEK:
"Ne daj im da nam priđu!"
[Sve nas je više i više umiralo.]
JA:
"Desna strana treba pomoć!"
MLADIĆ:
"Opkoliti će nas!"
ČOVJEK:
"Ima ih previše!"
SIMO:
"Štiti mi leđa, ja ću kod njih!"
MLADIĆ:
"Dolaze s lijeve strane!"
[Prije nego što smo mogli prići drugoj strani, neprijatelj je zatvorio prilaz.]
ČOVJEK:
"Okružiti će nas!"
SIMO:
"Drži liniju! Iza nas su žene i djeca!"
[Još nas je više poumiralo, ali smo uspjeli i skinuti neke njihove. Kad god smo nekoga pogodili, uzimali smo im bombe i bacali ih.
Jedna njihova bomba je eksplodirala ispred i ranila onog mladića s kojim sam bio u selu prije nekoliko mjeseci kad nas je presrela patrola.]
MLADIĆ:
"Majko, majko!"
JA:
"Stavi ruku tu na ranu! Stavi ruku!
Nećeš umrijeti! Pogledaj me, nećeš umrijeti, stavi ruku tu na ranu!"
MLADIĆ:
"Majko! Reci joj da sam... da sam hrabro poginio..."
JA:
"Ostani tu sa mnom!"
[Udarao sam mu prsa kako bi ostao pri svijesti.]
"Otvori oči, proklet bio... Otvori oči...
Ostani sa mnom, nećeš umrijeti!"
ČOVJEK DO MENE:
"Pusti ga, mrtav je!"
JA:
"Jebat' ću im majku svima...
Jebaću im majku svima!"
[Počeo sam vrištati i preuzeo me je bijes. Ne znam ni sam koliko sam ih pogodio.]
JA:
"'Ajde, stoko, još nas ima!"
SIMO:
"Pazi, dolaze ti s lijeve strane!"
[Kao da je na minutu prestao svaki pucanj. Čini mi se da smo prvi talas uspjeli odagnati s našeg položaja.
S druge strane je dotrčao k nama jedan kojem je desna ruka bila sva izbušena od metaka.]
ČOVJEK:
"Ostalo je još... ostalo je još nas nekoliko...
Čuo sam da... čuo sam da se par stotina uspjelo probiti!"
SIMO:
"Drži liniju do zadnjeg čovjeka!"
[Opet je ka nama počelo pristizati još više neprijateljskih četa.
Kao da su se svi udružili da probiju ovu našu jadnu obranu.
Pala je bomba blizu mene i njen mali krljotak me je pogodio.
Kad sam došao sebi, svi na našoj strani su bili mrtvi.
Ostali smo samo Simo i ja.]
JA:
"Simo... Simo! Jesi živ?!"
SIMO:
"Živ sam. Ranjen, ali živ."
JA:
"I mene su pogodili. Ostali smo samo nas dvojica... svi ostali su mrtvi."
SIMO:
"Bio sam i u gorim situacijama... nije mi ovo prvi rat..."
JA:
"Ha? Šta kažeš?"
SIMO:
"U onom prvom...u onom prvom ratu su mi ubili sina i ženu.
Zato sam i došao nazad na Kozaru, da se od svega sklonim."
JA:
"Kako ti se zvala žena?! Reci mi! Kako ti se zvala žena?!"
[Začuđeno me je pogledao.]
SIMO:
"Anka."
JA:
"Moj oče, dvadeset godina sam čekao da ti nađem grob...a ti si i dalje živ!
Ja sam taj sin... Ja sam taj sin!"
[Kao da je vječnost prošla između nas dvojice prije nego što smo progovorili.
Neprijatelj se držao sa strane... valjda su mislili da nas ima više nego što nas je zapravo bilo.]
SIMO:
"Šta pričaš ti? Moj sin je mrtav!"
JA:
"Pogledaj me, ja sam tvoj sin!"
SIMO:
"Lažeš!"
JA:
"Moju majku Anku su ubili, a mene su oteli!
Znam sve o tebi... o Krfu, o Golgoti, znam sve!"
SIMO:
"Ako si ti moj sin... ako si stvarno moj sin... on je imao biljeg na desnom ramenu!"
JA:
"Vidi, imam isti taj biljeg! Imam isti taj biljeg!"
SIMO:
"Kako? Kako je to moguće?!
Cijelog svog života ja sam... ja sam mislio da ste mrtvi... oboje!"
JA:
"Tu sam, došao sam na Kozaru da te nađem.
Moj oče... šta smo sve preživjeli zajedno... "
[Iz džepa sam izvadio staru, izderanu, jedinu njegovu sliku što sam imao i pokazao mu. U daljini su se mogli čuti neprijateljevi uzvici.
Svakog trena su bili sve bliže nama.
Moja i njegova prošlost se počela isprepletati jedna s drugom.]
SIMO:
"Eno ih dolaze! Bježi! Ja ću ti kupiti vremena!"
SIN:
"Ne! Nakon toliko godina smo napokon zajedno!"
SIMO:
"Ne budi budala... ako ostaneš ovdje, to je sigurna smrt!"
SIN:
"Ako ćemo da ginemo, onda ćemo da ginemo zajedno!
'Ajde, uzmi pušku!"
SIMO:
"Evo ih, samo što nisu tu!"
OTAC I SIN:
"'Ajde, stoko!"
[Otac i sin se bore zajedno.]
SIN:
"Oče!"
OTAC:
"Pucaj, još ja mogu!"
[Još sedam metaka je završilo u Simi...]
SIN:
"Oče!!!"
[...a tri u sinu.]
OTAC:
"Sine... moj sine..."
SIN:
"Oče..."
[Otac i sin, nakon više od 20 godina, leže jedno pokraj drugog...]
VOJNIK:
"Ovaj je još živ."
[Pokušao ga je dokrajčiti.]
VOJNIK 2:
"Šta radiš to? Postoje i gore stvari od smrti...
Vodi ga s nama."
[AUTOROVA BILJEŠKA:
U bitki na Kozari je poginulo sveukupno 21.000 vojnika.
Prave informacije su bile skrivane godinama da se između 60.000 i 90.000 civila krilo po šumama Kozare.
Po tim zvaničnim informacijama, tokom ofanzive, 20.000 mještana je ubijeno, 68.000 civila je zarobljeno i odvedeno u logore u Zemunu, Staroj Gradiški i Jasenovcu.
Neki su poslani u Reich, a neki i u Norvešku u tamnošnje logore, dok ih je manje raseljeno. Među zarobljenima, 23.500 je bilo djece.
Prema svjedocima majke s Kozare su masovno skakale u rijeku Savu, same ili sa svojom djecom, kako ne bi svjedočile njihovoj smrti.
Zbog herojstva šačice ljudi, proboj kroz neprijateljski obruč je pronašlo 1.500 ljudi.
Izaslanik Wehrmacha Edmund Glaise von Horstenau je rekao: "U ljeto smo očistili Kozaru, da tako kažem, do posljednjeg čovjeka... kao i do posljednje žene i djeteta."
Od svih tih zarobljenih, na Kozaru se nije vratilo oko 35.000 ljudi, među kojima 11.000 djece.
Ljudi koje ste slušali na albumu su autentični intervjui sa preživjelima.
Ovo je bila priča o njima.]
12. Mrtvi govore, to ćuti samo kamenje 04:43
A jednog dana, kada nas ne bude
na ovome bijelom svijetu,
s ljudskom čežnjom pomenuće ljude
neki vjetar drugom nekom vjetru.
Čitav svijet, bezljudan i nijem,
sjetiće se ljudi nekadašnjih,
i onako uzaludno lijep
zažaliće za očima našim.
Poželjeće ljudsku riječ glasnu,
parče srca grlom otrgnuto,
da razbije tišinu opasnu,
a doba sporo i besputno.
A odnekud, iz tišine trave,
ko bogovi molitvom dozvani,
ponovo će ljudi da se jave
i osmisle svijet uspavani.
I opet će ispod tih nebesa
naš bijeli drum da se izvije
Opet će neka divna pjesma
da nam dođe glave kao prije.
Pa će opet, kada nas ne bude
na ovome bijelom svijetu,
jednog dana pomenuti ljude
neki vjetar drugom nekom vjetru.
[Probudio sam se, ne znam ni sam gdje. Čuo sam tračnice i gomilu ljudi. Nalazio sam se u vagonu. Pokušao sam se ustati, no nisam mogao.
Svaki pokret je bio kao da mi nož zabijaju u stomak.]
JA:
"Gdje sam... gdje sam to?"
JA:
"Šta se događa? Gdje nas to vode?"
ČOVJEK:
"U smrt."
[IZ DNEVNIKA:
13.07.'42.
Sabirni logor br. III:
JASENOVAC
Bože, budi nam u pomoći...]
NASTAVITI ĆE SE...
02:13:18
Cassette, Limited Edition, Demo
No hay comentarios:
Publicar un comentario